Piše: Snježana Mulić-Softić

Starog BMW-a, kojeg sam kupio polovnog i držao ga u garaži od prošlog ljeta i posjete domovini, jer na posao, tamo u Njemačkoj, idem isključivo vozom, a na pijacu biciklom, dobro sam izglancao. Kupio sam nove ratkape i navlake za sjedišta, tako da sam ga napucao, pa izgleda kao nov. Žena i djeca su pokupovala hrpu majica, suknji, hlača, i još nekih drangulija na rasprodaji, pa su, po kćerkinom nagovoru, pobacali plastične kese od tih jeftinih radnji, a kupljene stvari sve fino prepakovali u neke ukrasne i poskidali cijene, tako da se ne vidi koliko smo sve platili. Uzeli smo svu godišnju ušteđevinu, žena se malo uvalila i u crveno na kartici,  pa smo prije dvije sedmice došli ovdje na očevinu, da se  kao odmorimo, a onda, da se vratimo praznih džepova.

Ovako,  moleći da mu “ime ne stavimo u novine”, jer “ko će živ rodbini pred oči”, svoju godišnju avanturu, zvanu ‘odmor u domovini’, dočarava Sarajlija koji je, kako kaže, od 1994. godine,  nakon što je teško ranjen i sa porodicom izmješten u inostranstvo, prestao biti Sarajlija, a postao “dijaspora”.

Kaže da teško radi u jednoj tvornici, kao i njegova supruga, koja u dvije smjene rasprema kancelarije i riba tuđe kuhinje, kako bi školovao djecu i pomogao bar tri familije uže rodbine u Sarajevu.

Kredit za pokazati se u mahali

“Svakog mjeseca šaljemo u Bosnu pare, jer više od polovine rodbine je nezaposleno, a i ono malo što ih radi ili prima penziju, kao da ništa i ne primaju. Oni u nas gledaju kao u neke čarobnjake i ja im tu sliku ne smijem pokvariti. Nekad sam pokušao kazati kako teško radim, ali ovi moji  kao da su gluhi, nikada to ne čuju. Oni misle da meni tamo u tuđini pečene kokoške padaju s neba. Ne nabijam nikom na nos, ali pomalo sam umoran od svega, od toga da sam postao bankomat iz kojeg se izvlači lova”,  skoro plačnim glasom nastavlja priču.

Kaže da je njegova priča identična pričama hiljada drugih “dijasporaca”, odakle god bili.

“Ima ih što su se snašli, pa dobro zarađuju, ali oni su mudriji, pametniji, ljeti idu na godišnji negdje u inostranstvo, a obilaze samo najužu rodbinu, pa nekako izbjegnu sve ovo.”

Zaina Gafić Tocchetti, koja već dugo živi u Švicarskoj, kaže nije iz ove “tu